Jeste li se ikada zapitali koja je zvučna pozadina ugodna za osobu?
Znanstvenici govore o 10 decibela – to je šum lišća ili žubor potoka. Glasnoća običnog tihog razgovora je oko 40 dB, a razina od 70 dB već se smatra maksimalno dopuštenom, iznad koje počinje šteta, javlja dopisnik HERE NEWS.
Sada zamislite da se za mnogu djecu školski sat odvija uz pratnju od 60 dB ili više – to je stvarnost koju dopuštaju sanitarni standardi, ali ništa manje destruktivno za zdravlje. Autoritarni učitelj koji koristi vikanje kao metodu upravljanja razredom zadaje udarac ne samo disciplini, već i fiziologiji.
OVDJE VIJESTI
Takav plač izaziva snažnu inhibiciju u djetetovom moždanom korteksu, onemogućava svijest da oblikuje precizne pojmove i doslovno blokira proces učenja. Umjesto svladavanja gradiva, mozak se prebacuje u režim preživljavanja, reagirajući na učitelja kao izvor prijetnje.
Posljedice takvog kroničnog stresa očituju se u statistici: u razredima s vikom, neljubaznim učiteljima bilježi se veća učestalost obolijevanja i više neuroloških poremećaja nego u razredima s mirnim i pažljivim profesorima. Buka ovdje nije samo iritant, već i punopravni patogeni faktor.
Istraživanja pokazuju da ljudi koji su redovito izloženi glasnoj buci imaju veću vjerojatnost da će razviti ne samo gubitak sluha, već i peptički ulkus, hipertenziju i neuroze. Dječji organizam, s povećanom osjetljivošću na stres, pokazuje se posebno ranjivim na ovo akustično nasilje, koje neki učitelji pogrešno smatraju djelotvornim.
Osobno se sjećam svog profesora matematike, čiji je grubi glas tjerao čak i odlične učenike da se stisnu za svoje klupe. Nismo se bojali loše ocjene, bojali smo se ove iznenadne rike koja nam je paralizirala volju.
Ne čudi da prema tadašnjem Ministarstvu prosvjete 40% djece nije željelo ići u školu, a samo 10% rado je upoznalo učitelje. Ovakav stil komunikacije stvara začarani krug: učenici učitelja koji vrište počinju vrištati, usvajajući model interakcije kao normu.
U razredu vlada atmosfera stalne napetosti, u kojoj depresija, anksioznost i agresivnost postaju uobičajene značajke psihološkog portreta djece. Rješenje se vidi u prijelazu s pedagogije prisile na pedagogiju suradnje.
Kada se učenje temelji na pozitivnim emocijama i psihološkoj udobnosti, njegova se produktivnost povećava, a zdravlje djece nije izloženo dodatnim rizicima. Zadaća škole nije zastrašiti, već zainteresirati, a to je pitanje ne samo pedagoške etike, već i medicinske sigurnosti.
Učiteljev krik nije instrument, već sirena za hitne slučajeve koja signalizira profesionalnu nemoć. Šteta od toga mjeri se ne samo pokvarenim raspoloženjem, već i stvarnim medicinskim dijagnozama koje mogu ostati s osobom cijeli život.
Tišina u učionici nije disciplinski zahtjev, već osnovni uvjet za zdrav razvoj dječjeg mozga.
Pročitajte također
- Kada vaše tijelo želi raditi: kako pronaći svoj kronotip i prestati se boriti sa sobom
- Zašto su vaša crijeva vaš drugi mozak: Kako želučane bakterije kontroliraju vaša raspoloženja i odluke